.....Stjepan Đukić Pišta

u odabiru svog slikarskog izraza je od klasične estetike, unjevši u djelo i modernu likovnu osjetljivost, obogačujući prizore sadržajnom slojevitošću. U prikazu veduta, pejsaža, figurativnim kompozicijama nadilazi doslovnost scene, dajući ostvarenju uz ugođajnost, likovnu napetost i notu intrigantnog. Različitošću motiva dodiruje egzistencijalna pitanja, tijek povijesti, dileme suvremenosti. Unjet lik u krajolik daje novu dimenziju isčitavanja prostora, koji postaje scena života. Đukić razložno razigrava motiv u kojem izvjesna nota literarnog idealno korespondira s likovnim. I u portretu razvija "priču" o osobi s ostavrenom ravnotežom psihološke strane i izglednosti lika. Neospornom vještinom gradi figuru, uspjevajući da mu je tehničko majstorstvo tek okvir za produbljivanje karaktera slikarskom tvorbom, gdje portret sinteza trajnog i neposrednosti (trenutnog) izraza. Veduta je također tretirana kao portret, grad kod kojeg Đukić spaja spomeničko, karakteristično, s mjerom slikarske slikarske preobrazbe provedene prepoznatljivim rukopisom. Đukić tretira i oblik i boju na osebujan način, dajući plohi i ukupnosti površine zanimljivu strukturu, provedenu tipičnim potezom (organizirane gestualnosti), s paletom u kojoj zvučnost odabranih vrijedosti dolazi posebno do izražaja. Segment opusa (dakako u kontekstu cjeline) radovi su izvjesne stiliziranosti, koje su i geometrizirane pruge sastavni dio, shvaćene i kao sažetak vremena i prostora, prevodeći kategoriju likovnog u simbolično.Takav likovni koncept u tragu je Đukićevog umjetničkog stava, kojim predmetno i forma reducirana do znaka otvara upitnost. Zrelost iskaza i stalna nota tragalačkog dali su Đukićevoj umjetnosti vrijednost bez sumnje respektabilnu unutar suvremene hrvatske umjetnosti.