Kritike
Cijeli opus u jednoj slici?
...............Sjećamo se večeras Matka Peića, velikana povijesti umjetnosti, koji je negdje rekao kako se svaki umjetnik, svaka umjetička duša ili osobni koncept zrcali u jednom djelu, u jednoj slici, ili samo u jednoj skulpturi iz cjelokupnog opusa, ma koliko bio bogat. Pustimo sada epitete, jer kao da i danas Matko hodi usamljen po kontinentu između Velebita i Dunava, kao da je povijest umjenosti disciplina za godišnje odmore i putovanja po moru, a on je negdje gore ostao sam. Jasno, nije moguće sagledati cjelokupan čovjekov opus kroz jednu sliku ili jedno, neko drugo djelo, ali je interpretativno i pokazivački to vrlo inspirativna ideja. Stjepan Đukić Pišta uzeo je Durerov autoportret s rukavicama iz madridskog Pradai naslikao je novi autoportret. Čudan ogrtač, profinjene rukavice, bogata razdrljena košulja i frigijska kapa na glavi djeluju, najblaže rečeno, nestvarno. U prvom je planu ploha stola ili nekog postamenta, ili je to klupa drugog prozora, na kojoj dugokosi, kostimirani oslanja desnu podlakticu? Sve je nestvarno, pa čak i daleki pejzaž koji se segmentarno, s blagim kosinama uspinje prema plavom horizontu tamo daleko, uz doprozirnike ili rub kadra slike, svejedno. Pola tisučljeća kasnije, iz poznatog nam galerijskog okvira, iz starog nam ambijenta i znane mizanscene, gleda nas neko drugo lice. Autoportret Stjepana Đukića Pište, samo malo više zaokrenute glave prema desnom ramenu od inspiracije, višeznačna je montaža ili parafraza. Očitavanje polivalentnosti i paralelizma može krenuti od dojma cjeline koji je samo na prvi pogled stvaran i moguć u realitetu. Vjerojatno je u Durerovom vremenu svjetlost ulazila kroz prozor u sobu, bez obzira što on slika svjetlo koje odlazi kroz prozor. Svjetlo, osvjetljenje i prozor realiteti su za sebe, a ovako na slici promatrani traže razloge svoje nesvakodnevne montaže. Više je slika u opusu Stjepana Đukića Pište u kojima je osvjetljenjesamo u službi kompozicije i slikarske interpretacije. Bitna je atmosfera i važni su svjetlosni kontrasti, a kad je sve postavljeno na svoje mjesto i dojam promatračev je kako je sve to moguće. Stjepan Đukić Pišta dovodio je na platna ljude, životinje i građevine iz različitih prostora i vremena, a nije li autoportret Durerov samo kolaž lika, kostima i prostora? Možemo usporediti i gradnju prostora kod dvaju slikara. Osobito po markiranju rubova forma-ta, te kontrastiranju organskih oblika prema naglašenom ritmu od vertikala i horizontala. Prvi plan se često ponavlja kao slutnja nekog drugog, naslikanog okvira kadra, iako može biti tek jedno polje za slučajno zaboravljeni cvijet, list, ljestve ili panj. U liku prepoznajemo svjetlosni ritam, ali dama oslanja podlakticu na horizont? Želi zagospodariti prostranstvima, negirati granice prostora i vremena ili na vodoravncrtama očekuje labuda ili barku? Ponovo smo u Pradu i pratimo gipkosti crnih traka i pletenica u kostimu. One se skošuju, sužuju ili šire, a nama se čini kako lelujaju preko bijele podloge, a nama se promatračima čini kako obilaze ili oplaahuju volumene ispred sebe pokrite. Tako je izgrađen cjelokupan opus Vasarelija, zar ne? Istina, zaista nam je ta, optička iluzija volumena moderna, pa nije inspiracija slučajna, nego svevremenska i osobita nama, našoj generaciji suvremena. Kod Stjepana Đukića Pište to su oni geometrizirani prostori ili volumeni na novijim slikama. Ponekad je pravilan raster od crtovlja i ploha samo široka naznaka prostora, a ponekad s kosinama stvara zrak volumenu i figurama. U sljedećem trenutku će se zgusnuti do detalja naborane draperi-je na krevetu ili djevojačke haljine. Stjepan Đukić Pišta nije naslikao Durerov autoportret, niti autoportret po Dureru, niti je ta slika autoportret kao Durer, nego je to autoportret slikara, por-tret slikarstva. Nepisano je pravilo u povijesti kako su mnogi opusi i mnoge novine u slikarstvu nastale od vraćanja, komentiranja i stvaralačkog razgovora s velikim predčasnicima. Prema tome i Stjepan Đukić Pišta slika odu slikarstvu samom. Ironika je relativizirana, prostori i vremena se mrlje i dodiruju i prožimaju, te ostaje samo radost stvaranja. Ono je jedinstvo slikarske mrlje i crte, jedinstvo svjetla i boje, a unutar okvira vlada ploha jedinstva svih prostora i svih vremena.
I na kraju kako reći najkraće, tko je Stjepan Đukić Pišta?
Zamislite sintezu od Bacona i Freuda, s nešto Durera, Leibmana, Habermanna, Maljeviča i Vasarelija.
To je Pišta!
Kao da se postmodernizam više ne nosi, a nije nešto ni trajno!Ipak, po logici vremena i povijesti, barem će još desetak godina velike sinteze biti aktualna kvaliteta.
Pa, prepustimo im se!
..................................................................................... Đuro Vanđura, Stossmayerova galerija starih majstora HAZU
Prikaz martirija četrdeset srijemskih mučenika
......Stjepan Đukić Pišta znatni dio svog zavidnog opusa posvetio je sakralnoj umjetnosti, oretežno onoj vezanoj za crkvene prostore. Radi se o monumentalnim kompozicijama koje uz potrebite slikarske vrijednosti povezane su s karakterom same arhitekture. U crkvi u Donjem Miholjcu prikaz je posvećen uspomeni na martirij četrdesetorice srijemskih mučenika. Đukić u kvadratičnoj sceni od petnaestak kvadrata rješava složenu kompoziciju mnoštva figura, razdvajajući dijagonalom zbijene likove i ostali prostor, markiran zdanjem. U toj podjeli figura s križem ulazi u gornje polje i nalazi se točno na sjecištu dijagonala. Figure u različitim položajima stvaraju napetost prizora, sa stalnim međusobnim protutežama. Mjenama položaja stvorena je dinamičnost scene, potencirana i različitim stupnjem reljefnosti. S dosegnutom barokizirajućom pokrenutošću, promatrane okom slikara suvremenog senzibiliteta. U odnosu prepleta vertikalnih, horizontalnih likova, palih mučenika svjedoka vjere.
Đukić za tehniku karakterističnu za mnoge svoje radove - reljef, zahvalan i za stvarnu prostornost i taktilnost uprizorenja i za sugeriranje kretanja ka dubini. Uloga svjetla i sjene postaje time izuzetno značajna, kako u isticanju pojedinog kadra tako i motiva u cjelini. Đukić je izabrao paletu relativno uske kromatike, uglavnom zemljanih tonova, s povremenim akcentima svjetlijih vrijednosti. Prikazani martirij rijetko se interpretira u sakralnoj umjetnosti te je time Đukićevo djelo tim zanimljivije. Originalno po pristupu, ritmu fragmenata, mjeri realistične opisnosti. Bez sumnje respektabilni je doprinos suvremenoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, i onoj izvan doslovnosti tema kršćanske ikonografije. A u umjetničkom Đukićevom opusu vrijedna dionica koja potvrđuke i osebujnost njegovog slikarskog rukopisa, prepoznatljivost stilistike i razumijevanje teme.
Prof. Stanko Špoljarić
Sakralna Umjetost
......U nedjelju 11. lipnja 2006. godine svečano je u crkvi Majke Božje Fatimske u župi Orehovica u Međimurju proslavljena Svetkovina Presvetog Trojstva. Varaždinski biskup mons. Marko Culej prije misnog slavlja blagoslovio je novi monumentalni oltarni sliko- reljef, rad vrsnog slikara svjetskog glasa Stjepana Đukića Pište, kojim su vjernici ove župe vlastitim odricanjem i zalaganjem, ali uz pomoć Međimurske Županije i Općine Orehovica, tijekom ove godine u kojoj župa Orehovica slavi 35. godišnjicu od polaganja kamena temeljca. Crkva kao prostor posebnog digniteta pred umjetnike koji u njoj oblikuju djelo postavlja visoke kriterije, kako u poštivanju ikonografije, tako i razine umjetničke izražajnosti; s posebnom zahtjevnosti u potrebi povezivanja s karakterom arhitekture, neovisno radi li se o zdanju dugog povjesnog trajanja ili suvremenom sakralnom objektu.
Stjepan Đukić Pišta u Orehovici u crkvi Majke Božje Fatimske naslikao je velike kompozicije, prateći karakteristike prostora, iza i sa strane oltara. Likovno osmišljeno, u složenosti prikaza zadržao je ranije postojeće skulpture u prostoru, Raspetog Krista i Djevice Marije. Kipovi su bili i početna odrednica scena, orijentiri sakralnosti, uz koje je Đukić razvio scenarij sukladan značenju figura, Marije uzdignute na nebo i Krista Bogočovjeka. Okruženi povorkama ljudi, svecima, povjesnim osobama, velikanima našeg vremena i običnim pukom; svi oni prikazani bez hijerarhije, označavaju vjernički hod kroz vrijeme, privrženost Crkvi, njenoj teološkoj i moralnoj istini, s upučenošću transcendentnom. Đukić slikarskim putem označava nišu i lukove, okvire smještaja likova. Kip Marije, u uvjerljivosti fiktivne niše mjesto je sabiranja kretanja, s naslikanim anđelima koji krune Bogorodicu. Na zakrivljenim plohama s obje strane niše prikazi su zagrebačke odnosno varaždinske katedrale, te subotičke župne crkve i župnih kapela. A u čitavoj donjoj partiji reprezentativne scene brojni su likovi među kojima prepoznajemo i sv. Leopolda Mandića, sv. Marka Križevčanina, sv. Ivana Nepomuka papu Ivana Pavla II., papu Benedikta XVI., kardinala Kuharića, biskupa Culeja, svećenike, autoportret samog slikara. Đukić ističe karakteristične portretne crte, no i stilizacijom ih prilagođava ukupnosti dojma i osobnosti rukopisa. Promatra likove u en face izgledu, profilu, te s leđa, uspravne i u stavu adoracije, povezanih geometriziranim plohama svjetla, vodiljama strujanja silnica u tkivu slike. Jasnim rasporedom grupa, ritmizacijom sastavnica, Đukić postiže preglednost imaginarne, u duhu stvarne procesije, simboličnih tragova svjetla, akcenata proteklog vremena i kontinuiteta vjere. Svjetlo se širi, sabire, dodiruje, lomi, otvara. Upisano je i u blagosti sjene, snage iz nadnaravnosti izvora.
Mnoge figure, s razlogom, više su naznačene no opisane, znak su nebrojenih, anonimnih ljudi. Procesije su svečanosti, događaji sabranosti, posebnost duhovnog života. Đukić prenosi njihovo ozračje izabravši zanimljiv likovni postupak, sukladan vlastitom načinu slikarskog razmišljanja. Reducira boju u rasponima vrijednosti smeđeg, s tek pokojim intenzivnijim kolorističkim udarom, ostvarujući i prozračnost svjetla i segmente zasićenja bojom. Svjetlo u nijansama boje oplemenjeno je, postajući i sadržajna komponenta djela. U nanošenju boje za zidnu sliku, Đukić primjenjuje pastoznost poteza, dosižući slutnju reljefnosti na površini pune likovne tvarnosti. U kontrastiranju tamnijih i svjetlijih dijelova dosegnuta je prostornost reprezentativnog izgleda, u dojmu koji produbljuje prostor crkve u mjeri barokne otvorenosti. Veliki stil prošlosti spomenut je zbog slične osjetljivosti za prostor, kao općeg mjesta povijesti umjetnosti.
Scena Marije s malim Isusom izvedena je u osebujnosti Đukićeva stila, istog tretirenja površine, primjene boje i kompozicijske čistoće. S vertikalitetom figura kojih dodir tla istovremeno naznaka je uzleta ka nebu. S istaknutim aureolama obrubljenim simboličnim zjezdama. S ukrasom u konusnosti niše, oblicima floralnog i vegetabilnog karaktera.
U prikazu golgotskog martirija Đukić ukomponirava skulpturu Krista na križu, ranije postavljenu na zidu crkve. Povezuje je s grupom likova na Kalvariji, izjednačujući kromatske odrednice cjeline bojenjem korpusa. U dekorativnosti niše dominira Krist, no u nju ulazi i dio likova. Usmjereni Spasitelju s nadom uskrsnuća, jer natpis s vrha križa I.N.R.I., uz oznaku smrti, položen je uz grob. Bljesak svjetla oznaka je vječnog života, nadilaženja zemaljskog kraja. Đukić u dramatičnosti ove scene u boji i strukturi plohe, te mjeri realističnog, dosljedno prati načela svog slikarskog pristupa, tako da kompozicijska trodjelnost dobiva smisao poliptiha.
Đukićevo ostvarenje u Orehovici, u marijanskom svetištu, značajan je prilog suvremenoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, djelo slikara izgrađenog stava, s nizom orginalnih rješenja, s privlačnošću u spoju intimnog i monumentalnog, razumljivo i učenom teologu i pobožnom jednostavnom čovjeku.
Stjepan Đukić potvrdio se umjetničkom zrelošću u osjetljivosti tema inspiriranih Biblijom. Svom respektabilnom opusu dodao je djelo opredmećenja božanske ljubavi, kojeg se poruka mora prepoznati>.
................Prof. Stanko Špoljarić
S posebnom radošću i prigodnim poklonom župnik je zahvalio umjetniku, Stjepanu Đukiću Pišti za nadahnuto i vrijedno sakralno djelo koje će od sada krasiti ovaj dom Gospodnji, a sam autor je zahvalio svima koji su ga svesrdno podržavali za vrijeme dugotrajnog boravka u Orehovici.
......Portret je slika umjetnika i portretirane osobe. U tihom razgovoru osoba nastaje djelo, otkrivaju se talenti i tajne, spajaju se sati i dani nastajanja djela i vrijeme prije i poslije toga isječka postojanja. S iznalaženjem mjere između potrebne deskriptivnosti i zavirivanjem ispod epiderme činjeničnog. Slikati realno i uhvatiti nemjerljivo. Opća je to konstatacija koju slikar treba pri stvaranju zaslužiti izdizanjem iznad preslika osobe koja sjedi nasuprot štafelaju.
Stjepan Đukić Pišta uz interes za različite motive mnogo pažnje posvetio je slikanju portreta, s ishodištem u autoportretu. Primjerice znanom u kojem uspostavlja dijalog s Dürerom, spajajući sretno i znalački karakteristike načina i kompoziciju velikog majstora njemačke renesanse i vlastiti rukopis. Prepoznatljiv u osobnosti stila i vještini izvedbe. I kroz autoportet, motiv slikarskog psihograma razvila se sposobnost umjetničke i ljudske pronicljivosti u otkrivanju posebnosti osobe. S mnogo minucioznosti u razradi forme, sačuvanoj i u kasnijim ostvarenjima slobodnijeg poteza. Đukić portretira i uglednike i ljude nepoznate javnosti, prijatelje i znance i one koje možda prvi puta susreće na početku slikarske seanse. Rang lista važnosti i prisnosti nestaje već pri osnovnoj postavi slike. Elementi likovne gradnje dolaze u prvi plan, prepuštanje u izrazu koji odgovara Đukićevoj likovnoj koncepciji. Razumljivo postoji praćenje svojevrsne ikonografije, kroz stav lika ili prisutne detalje i naglašavanja karakteristke osobe, no likovna interpretacija dominira nad izvanjskim privlačnostima i mogućim povodljivostima. Rasponi rješenja uprisutnjeni su u tijeku vremena kao logična različitost u propitkivanju odnosa faza i pristupa, no s jasnom zajedničkom crtom u tkivu izgrađene poetike. Sličnost s portretiranom osobom u svakom djelu je neosporna, neovisno prati li se lik marnošću poteza ili je lice zabilježeno nemirnijom gestom. Ono zrači iskrom unutrašnjeg svijeta i u treptaju i u konstanti izraza. Đukić traži tu sabirnu točku osobnosti te je modificira u ukupnosti dojma portreta. Iz nje proizlazi i reprezentativnost, nekad gotovo paradnost u impostaciji lika, ili neposrednost u običnosti svakodnevnog. Đukić spaja ležernost i ozbiljnost u provedbi slike pokazujući da i u zahtjevnom zadatku postoji prostor za likovnu igru. Počinje studiranjem osobe na razini prikupljanja podataka i uočavanja anatomskih specifičnosti koje u konačnici prelaze u šarm likovnog čina. Vidljivog u tretiranju površine i lica i fonda, neraskidivo povezanih sastavnica. I kroz strukturu poteza i stupanj kolorističke blistavosti. Đukić razgrađuje plohu na niz paralelnih ukrupnjenih linija, ritmiziranih kroz manje ili veće zgušnjavanje slikarskog crtovlja potenciranog akcentima boje. Kromatika Đukićeve palete i u svjetlim registrima i onim tamnijih vrijednosti izrasta na tektonici prizora, jasnoći figure i njenom izrastanju iz pozadine, sugerirane dubine iza portreta. Prostora integriranog u cjelovitost scene, kroz sukladnost sazvučja boje i ekspresivnih linija, nosioca pulsirajuće površine. Fond je slikarski aktivan neovisno da li je potka samo glavi osobe, poprsju, čitavoj figuri zahvaćenoj u en face izgledu ili u profilu. Đukić sjajno varira mogućnosti kompozicije, pomiče napetost zbivanja, svjetlom, i relativnoj komornosti formata daje monumentalnost. U ljepoti jednostavnog i snazi približavanja spomeničkom. Sa sposobnošću da naznači i neku dimenziju duhovnosti osobe koje portretirani nisu svjesni. Stvarajući u Hrvatskoj i Australiji Đukić je u brojnim portretima pokazao da se ton inkarnata može uzdići do vitaliteta boje, da je lice oplošje za slojevitost psihološkog i da galerija naslikanih likova odraz je punine života. Potvrdio se uvjerljivošću, slikarskom potentnošću kao jedan od najzanimljivijih hrvatskih portretista, kao slikar kojem uz talent ne nedostaje zanosa, koji duboko vjeruje u smisao onoga što radi. U druženju s umjetnošću koje je portret osebujan izdanak.
Prof. Stanko Špoljarić
