.........Stjepan Đukić Pišta rođen je 5. prosinca 1949. godine u Lozanu kod Virovitice. Srednju školu završio je u Virovitici. Nakon mature 1971. godine upisuje i studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te na dužem studijskom putovanju upoznaje Australiju, gdje priređuje i više samostalnih izložbi. Sudjeluje na više slikarskih kolonija, za svoj rad nagrađen je s više diploma za donacije, zahvala različitih humanitarnih udruga ( Zagrebačke nadbiskupije, Zagrebačke medrese . ), a dobitnikom je ZLATNE ARENE > SILVESTRI ART DIRECTORY <, kao najuspješniji virtualni debitant u svijetu za 2001. godinu. Član je hrvatskog društva likovnih umjetnika ( HDLU ), svjetske likovne udruge W.A.G. Artist, koja okuplja 1300 odabranih likovnih umjetnika svijeta, te likovne sekcije KUD-a >INA<. Slikajući je Stjepan Đukić Pišta otkrio najskrovitije tajne likovnog izričaja, uspijevajući razgorjeti kreativnu iskru i dar vlastita talenta. Zbog predanja umjetnosti dosegao je puninu vizualne raskoši. Motivi koje je odabirao uvijek su dobivali svoje likovno pokriće i u prepoznatljivosti načina i dojmljivosti djela. U svom sadržajnom bogatstvu teme se od opisnog do transcedentalnog približavaju i ugođajnosti romantičnog.
U dodirivanju metafizičkog povijest je opipljiva, a realno gubi svoj taktilitet. Relativiziranje stupnjeva stvarnosti kao i izjednačavanje prošlog i budućeg kroz prizmu sadašnjeg trenutka daje sceni uzbudljivost u svakom segmentu.
Ishodišta osobnog stava i tragovi ranijih stvaralačkih godina upisani su u recentna djela u kojima i prošlost i sadašnjost imaju budućnost.
Poseban segment Đukićeva rada su portreti. Potvrdio se uvjerljivošću i slikarskom potentnošću kao jedan od najzanimljivijih hrvatskih portretista. Sa sposobnošću da naznači i neku dimenziju duhovnosti osobe koje portretirani nisu ponekad ni svjesni. Slikarstvo Stjepana Đukića Pište rađeno je na zasadama klasične estetike, unutar koje je slikar otkrio i otvorio prostor vlastite doživljajnosti i izraza, čime se sve više potvrđuje kao posebnost u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

CIJELI OPUS U JEDNOJ SLICI?

Sjećamo se večeras Matka Peića, velikana povijesti umjetnosti, koji je negdje rekao kako se svaki umjetnik, svaka umjetnička duša ili osobni koncept zrcali u jednom jedinom djelu, u jednoj slici, ili samo u jednoj skulpturi iz cjelokupnog opusa, ma koliko bio bogat. Pustimo sad epitete, jer kao da i danas Matko hodi usamljen po kontinentu između Velebita i Dunava, kao da je povijest umjetnosti disciplina za godišnje odmore i putovanja po moru, a on je negdje gore ostao sam. Jasno, nije moguće sagledati cjelokupan čovjekov opus kroz jednu sliku ili jedno, neko drugo djelo, ali je interpretativno i pokazivački to vrlo inspirativna ideja. Stjepan Đukić Pišta uzeo je Dürerov autoportret s rukavicama
iz madridskoga Prada i naslikao je novi autoportret. Čudan ogrtač, profinjene rukavice, bogata, razdrljena košulja i frigijska kapa na glavi djeluju, najblaže rečeno, nestvarno. U prvom je planu ploha stola ili nekog postamenta, ili je to klupa drugog prozora, na koju dugokosi, kostimirani oslanja desnu podlakticu? Sve je nestvarno, pa čak i daleki pejzaž koji se segmentarno, s blagim kosinama uspinje prema plavom horizontu tamo daleko, uz doprozornike ili rub kadra slike, svejedno. Pola milenija kasnije, iz poznatog nam galerijskog okvira, iz starog nam ambijenta i znane mizanscene, gleda nas neko drugo lice. Autoportret Stjepana Đukića Pište, samo malo više zaokrenute glave prema desnom ramenu od inspiracije, višeznačna je montaža ili parafraza. Očitavanje polivalentnosti i paralelizama može krenuti od dojma cjeline koji je samo na prvi pogled stvaran i moguć u realitetu. Vjerojatno je u Dürerovom vremenu svjetlost ulazila kroz prozor u sobu, bez obzira što on slika svjetlo koje odlazi kroz prozor. Svjetlo, osvjetljenje i prozor realiteti su za sebe, a ovako na slici promatrani traže razloge svoje nesvakodnevne montaže. Više je slika u opusu Stjepana Đukića Pište u kojima je osvjetljenje samo u službi kompozicije i slikarske interpretacije. Bitna je atmosfera i važni su svjetlosni kontrasti, a
kad je sve postavljeno na svoje mjesto i dojam promatračev je kako je to sve moguće. Stjepan Đukić Pišta dovodio je na platna ljude, životinje i građevine iz različitih prostora i vremena, a nije li i autoportret Dürerov samo kolaž lika, kostima i prostora? Možemo usporediti i gradnju prostora kod dvaju slikara. Osobito po markiranju rubova formata, te kontrastiranju organskih oblika prema naglašenom ritmu od vertikala i horizontala. Prvi plan se često ponavlja kao slutnja nekog drugog, naslikanog okvira kadra, iako može biti tek jedno polje za slučajno zaboravljeni cvijet, list, ljestve ili
panj. U giku prepoznajemo svjetlosni ritam, ali dama oslanja podlakticu na horizont!? Želi zagospodariti prostranstvima, negirati granice prostora i vremena ili na vodoravnim crtama očekuje labuda ili barku? Ponovno smo u Pradu i pratimo gipkosti crnih traka i pletenica u kostimu. One se skošuju, sužuju ili šire, a nama se čini kako lelujaju preko bijele podloge, a nama se promatračima čini kako obilaze ili oplahuju volumene ispod sebe pokrite. Tako je izgrađen cjelokupan opus Vasarelija, zar ne? Istina, zaista nam je ta, optička iluzija volumena moderna, pa nije inspiracija slučajna, nego svevremenska i osobito nama, našoj generaciji suvremena. Kod Stjepana Đukića Pište to su oni geometrizirani prostori ili volumeni na novijim slikama. Ponekad je pravilan raster od crtovlja i ploha samo široka naznaka prostora, a ponekad s kosinama stvara zrak volumenu i figurama. U slijedećem trenutku će se zgusnuti do detalja naborane draperije na krevetu ili do djevojačke haljine. Stjepan Đukić Pišta nije naslikao Dürerov autoportret, niti autorportret po Düreru, niti je ta slika autoportret kao Dürer, nego je to autoportret slikara, portret slikarstva. Nepisano je pravilo u povijesti kako su mnogi opusi i mnoge novine u slikarstvu nastale od vraćanja, komentiranja i stvaralačkog razgovora s velikim predčasnicima. Prema tome i Stjepan Đukić Pišta slika odu slikarstvu samom. Ikonika je relativizirana, prostori i vremena se dodiruju i prožimaju, te ostaje samo radost stvaranja. Ono je jedinstvo slikarske mrlje i crte, jedinstvo svjetla i boje, a unutar okvira vlada ploha jedinstva svih prostora i svih vremena.
Neki dan kolega sjedne uz pivo i pita što se radi.
- Pišem predgovor za slike Stjepana Đukića Pištu.
- Tko je on?
- Kako reći najkraće? Zamisli sintezu od Bacona i Freuda, s nešto Dürera, Liebermana, Habermanna,   Maljeviča i Vasarelija.
- To je Pišta?
- Da, i to.
Kao da se postmodernizam više ne nosi, a nije nešto ni trajao! Ipak, po logici vremena i povijesti, barem će još desetak godina velike sinteze biti aktualna kvaliteta. Pa, prepustimo im se!